* mit o “dobrim” stranim investitorima počiva na nekoliko jednostavno netočnih pretpostavki. Prva je svakako tobožnje odsustvo korupcije u “zapadnim” zemljama, što pokazuju kod nas namjerno ili slučajno zanemarivani skandali poput njemačke “Afere maske” iz 2021. godine.*
*Druga pretpostavka je da strani investitori dolaze u periferne države da bi zakon poštivali, a ne zato što je na periferiji zakon još lakše iskriviti nego u državama kapitalističkog centra. Ovo odlično pokazuje i aktualna afera sa Rio Tintom u Srbiji, gdje jedna tobože ugledna australsko-britanska kompanija planira, uz pomoć vladajuće stranke, uništiti ekosistem i zalihe pijaće vode radi vlastitog profita, a u procesu ne preza ni od prijetnji smrću aktivistima i znanstvenicima koji se njihovim ekonomskim planovima protive.*
*Treća pretpostavka je sam mit o slobodnom tržištu. Kao što je pokazala ekonomistica Dorothee Bohle, proces europskih integracija bio je zasnovan na tržišnoj liberalizaciji isključivo onih industrija u kojima je zapadnoeuropski kapital imao kompetitivnu prednost. Grane gospodarstva u kojima su prevagu mogle odnijeti istočnoeuropske kompanije – poput industrija čelika, tekstila, kemikalija i poljoprivrede – našle su se pod strogom kontrolom zapadnoeuropskih država s ciljem njihovog sistematskog uništenja da bi se osigurala ekspanzija etabliranih kompanija sa Zapada.*
…
*Korupcija kao takva, a naročito sprega domaće korupcije sa stranim kapitalom, također ima duboke povijesne korijene. Da uzmemo samo jedan dobro istraženi primjer, obitelj Thurn und Taxis (od 16. stoljeća pa do dan-danas jedna od najbogatijih obitelji u Njemačkoj) izbjegla je nacionalizaciju svojeg zemljišta u Kraljevini SHS, gdje je bila najveći vlasnik šuma, tako što su jednostavno podmitili političare u Kraljevini, koji su onda smislili izgovor da je Princ Albert državljanin Austrije, a ne Njemačke, i time izuzet od nacionalizacije svojeg veleposjeda. U bogaćenju stranog kapitala na eksploataciji perifernih država ključnu ulogu obično igraju lokalni poduzetnici ili političari, koji se nazivaju kompradorima ili kompradorskom buržoazijom (sjetite se, na primjer, uloge Sanadera u prodaji INA-e mađarskom MOL-u, ili gore pomenute uloge SNS-a u guranju Rio Tintovog projekta Jadar).*
*Ono što se naziva “nacionalnim interesom”, poput članstva u EU i NATO, zapravo je interes domaćih političara i poduzetnika koji pomažu i održavaju strukture političke i ekonomske zavisnosti. Nije onda nimalo čudno da, osim rada u stranim firmama, sitnosopstveničkom turizmu, ili državnog posla preko članstva u HDZ-u, državljanima Hrvatske danas preostaje malo drugih opcija osim emigracije.*
Old-Cartoonist-8061 on
Strane investicije nisu loše, ali nama nedostaje domaćih investicija. Strane kompanije u pravilu novac od dobiti šalju centrali, a nemamo naših investicija u druge zemlje u toj mjeri da to izbalansiramo. Koliki je naš ne BDP, nego BNP?
2 Comments
* mit o “dobrim” stranim investitorima počiva na nekoliko jednostavno netočnih pretpostavki. Prva je svakako tobožnje odsustvo korupcije u “zapadnim” zemljama, što pokazuju kod nas namjerno ili slučajno zanemarivani skandali poput njemačke “Afere maske” iz 2021. godine.*
*Druga pretpostavka je da strani investitori dolaze u periferne države da bi zakon poštivali, a ne zato što je na periferiji zakon još lakše iskriviti nego u državama kapitalističkog centra. Ovo odlično pokazuje i aktualna afera sa Rio Tintom u Srbiji, gdje jedna tobože ugledna australsko-britanska kompanija planira, uz pomoć vladajuće stranke, uništiti ekosistem i zalihe pijaće vode radi vlastitog profita, a u procesu ne preza ni od prijetnji smrću aktivistima i znanstvenicima koji se njihovim ekonomskim planovima protive.*
*Treća pretpostavka je sam mit o slobodnom tržištu. Kao što je pokazala ekonomistica Dorothee Bohle, proces europskih integracija bio je zasnovan na tržišnoj liberalizaciji isključivo onih industrija u kojima je zapadnoeuropski kapital imao kompetitivnu prednost. Grane gospodarstva u kojima su prevagu mogle odnijeti istočnoeuropske kompanije – poput industrija čelika, tekstila, kemikalija i poljoprivrede – našle su se pod strogom kontrolom zapadnoeuropskih država s ciljem njihovog sistematskog uništenja da bi se osigurala ekspanzija etabliranih kompanija sa Zapada.*
…
*Korupcija kao takva, a naročito sprega domaće korupcije sa stranim kapitalom, također ima duboke povijesne korijene. Da uzmemo samo jedan dobro istraženi primjer, obitelj Thurn und Taxis (od 16. stoljeća pa do dan-danas jedna od najbogatijih obitelji u Njemačkoj) izbjegla je nacionalizaciju svojeg zemljišta u Kraljevini SHS, gdje je bila najveći vlasnik šuma, tako što su jednostavno podmitili političare u Kraljevini, koji su onda smislili izgovor da je Princ Albert državljanin Austrije, a ne Njemačke, i time izuzet od nacionalizacije svojeg veleposjeda. U bogaćenju stranog kapitala na eksploataciji perifernih država ključnu ulogu obično igraju lokalni poduzetnici ili političari, koji se nazivaju kompradorima ili kompradorskom buržoazijom (sjetite se, na primjer, uloge Sanadera u prodaji INA-e mađarskom MOL-u, ili gore pomenute uloge SNS-a u guranju Rio Tintovog projekta Jadar).*
*Ono što se naziva “nacionalnim interesom”, poput članstva u EU i NATO, zapravo je interes domaćih političara i poduzetnika koji pomažu i održavaju strukture političke i ekonomske zavisnosti. Nije onda nimalo čudno da, osim rada u stranim firmama, sitnosopstveničkom turizmu, ili državnog posla preko članstva u HDZ-u, državljanima Hrvatske danas preostaje malo drugih opcija osim emigracije.*
Strane investicije nisu loše, ali nama nedostaje domaćih investicija. Strane kompanije u pravilu novac od dobiti šalju centrali, a nemamo naših investicija u druge zemlje u toj mjeri da to izbalansiramo. Koliki je naš ne BDP, nego BNP?
Zašto si budan u ovo doba?